Ne voliš se vraćati u prošlost. Gledaš ispred sebe sa nadom da se ono najbolje tek može dogoditi. Na Božić si imala dva treninga. Prvi ujutro prije 8. Brzo se stiže do dvorane pustim ulicama. Popodne još jedan najstresniji. Tri sata hodanja po žici. Nervi i mišići napeti do pucanja. Odahnusmo. Subota jutrom još jedan, potom put u metropolu. Rado bi ostala kući. Dan i po odmora dragocjenijih od svega nakon paklenog tjedna. Ipak ideš. Ne želiš nikoga razočarati. Ne želiš da ti se zamjeri. Ne želiš da ti bacaju balvane na stazu. I onako ih ima previše. Znaš da moraš dati mnogo drugima da bi ti ostalo ono malo tvoje . Ona srčika bez koje ne možeš, koju ne daš, bez koje gube i oni koji bi ti je uzeli.  
Nije samo to; doći, izaći na binu uzeti pokal  kazati rečenicu dvije, pa kući. Odlikašice moja . Petica je uvijek bila tvoja jedina opcija. Zato je sve na popisu, onom ili ovom; masaža, manikr-pedikir, pomno odabrane cipele, odjeća, frizura, šminka, nakit, dobro raspoloženje proizišlo iz  dobrog ritma pripreme, spremnost za stotinu autograma, mnoštvo poziranja službenim i inim  fotografima, izjava, osmjeha „sve vas volim“… Nećeš uzeti ni zalogaj sa švedskog stola . Svoj si obrok već naručila i pokupit ćeš ga na povratku u hotel. Ručak kao obred. U samoći sobe. Tijelo je hram duše, često kažeš. Nahranit ćeš ga pažljivo. Popodnevno spavanje. Ritual  bez premca.  Spremanje stvari apotekarskom preciznošću, bože pa ti si farmaceut,  i put pod noge…Zato, Stjepane sada znaš zašto u 16 h, a ni poslije nije mogla u tvoju emisiju.
Zorom ću glavinjat' splitskim ulicama riskirajući manje prometne prekršaje usredotočen na jutarnju molitvu da se  njoj stvori mali prometni zastoj kako opet ne bih bio tek puki prvašić  suočen  sa njenom prijekornim pogledom: kasniš?!   Socijalizirat ću pokal stavivši ga u gužvu sa ostalim na polici u dvorani, a potom trening. Popodne drugi… Valjda će sada napokon uhvatiti ritam.
Ne voliš se vraćati u prošlost. Gledaš ispred sebe s nadom da se ono najbolje tek može dogoditi.