Na početku ove zime imala sam samo jedan cilj – preživjeti... Sama pomisao da se ljeto bliži kraju, za mene je sasvim dovoljan  razlog za nezadovoljstvo. A onda i uvijek prisutan žal kad se spusti zastor nakon zadnjeg natjecanja, a taman počnem beskrajno uživati u svakom skoku... Prvih tjedana mi toliko nedostaje taj natjecateljski adrenalin da mi ni skok sa Šibenskog mosta ne bi pomogao u trenucima krize. Ali, prođe prvi tjedan treninga, pa drugi, pa cijeli cikulus i brzo se uljuljam u radnu svakodnevnicu. Ponovno shvatim koliko je lijepo bar na neko vrijeme pustiti korijenje na jednom mjestu. Unatoč mojoj sportskoj ekscentričnosti, uživam u poznatom okruženju i isplaniranim danima kad u svakom trenutku znam što me očekuje. Tada mi se glava najbolje odmara, iako u isto vrijeme tijelo izlažem velikim naporima. Ali sve su to i te kako zanimljive seanse – vječita borba za prevlast na vlastitom terenu protiv duhova prošlosti, duhova Blanke iz zime '09.,'08.,'07... I svaki put iznova shvatim kako sam se namjerila na žestokog protivnika, jer nije lako nadmašiti nekoga sa 208 u džepu...  Ta radost koju donosi stotinka manje ili centimetar više je neprocjenjiva, jer znači da rastem, da još uvijek mogu biti bolja.
Sa završetkom priprema, završava i moja zima. I bila je puno više od pukog preživljavanja. Mirna, jer znam da sam dala sve od sebe, opet podižem zastor za još jednu sportsku predstavu.
.