Mislila sam da će mi nakon trinaest godina aktivnog skakanja mitinzi postati rutina. Pakiranje, putovanja, hoteli, uvijek isti raspored aktivnosti prije natjecanja, zagrijavanje, probni skokovi, malo adrenalina na visinama iznad 2 m.. Ali još uvijek se uhvatim kako na svaki gledam kao da je borba na sve ili ništa. Taj dan biti ili ne biti, a ako je ono 'ne biti' – ne vraćaj se doma. Dobro, možda malo pretjerujem, ali svejedno me iznenadi snažan intezitet emocija koje proživljavam prije nastupa. U zadnjih godinu dana svoje strahove projiciram isključivo na nesvjesnoj razini – dok spavam. Za neke nisam ni znala da postoje , dok se ne bi probudila i s olakšanjem promrmljala : 'dobro je..' .

Moja dnevna rutina na dan skakanja u Arnstadtu alarmantno je bila uzburkana zbog satnice natjecanja. Naime, počeli smo sa zagrijavanjem već u 13 sati, a sa službenim dijelom sat kasnije. Zato sam se i ovaj put probudila u 5.30, da bih već u 7 bila na jutarnjem treningu 'razbuđivanja'. U 9.30 je slijedio još jedan obrok , a poslije toga spavanje. Obično odmaram poslije ručka, ali mi nije bio problem odspavati do podne. I tu završava sve suvislo vezano za prednatjecateljske pripreme i rituale...

U snu sam se pripremala za skakanje u Splitu. Nakon što sam to jutro napustila frizera negdje u centru grada ( ?! ) , shvatila sam da imam jako malo vremena da se vratim kući i na miru pripremim. To možda i ne bi bio toliki problem da nisam bila potpuno bosa i da nije baš u tom trenutku počela padati kišica. I tako ja trčim kao luda, a na podu prepuno komadića stakla koje pokušavam zaobići. U jednom trenutku stanem i shvatim da nema smisla uzalud trošiti energiju i da bih mogla pozvati taksi. No, taksist nije znao gdje se nalazi ulica u kojoj sam ga čekala, pa sam imala vremena upasti u još malo nevolja.

Čekam tako svoj prijevoz, kad čujem neko režanje iz leđa. Inače ne volim vidjeti pse bez uzice, imala sam neugodnih iskustava na Marjanu.  A ovaj nije imao namjeru da me poštedi. Nekako sam se ipak othrvala, možda sam ga i udarila, a on se u trenutku pretvorio u čovjeka. Ležao je na tlu, u nesvijesti, pa sam mu priskočila u pomoć. Kad je došao k sebi rekao mi je da je sve u redu, ali da ima jaku aritmiju i da bi li mu mogla izmasirati srce da se vrati u normalu. Inače sam u srednjoj naučila sve o postupcima reanimacije... U međuvremenu je stigao taksi, pa sam s olakšanjem dala vozaču adresu svog stana. Ali ne!! Gospodin, osim što je vozio 20km na sat, me ostavio na pola puta objašnjavajući mi da jednostavno 'ne pokriva' cijeli grad. Sva sreća da sam odmah naišla na ženu koja je vozila rikšu. Bolje ikakav nego nikakav prijevoz. Na žalost, nije se ni ona iskazala kao najpouzdaniji prijevoznik budući da je, umjesto da hoda ili trči, skakutala na jednoj nozi. Već sam se bila preznojila od muke, moleći je da požuri, kad sam začula budilicu...

Zaista sanjam često. Uvijek su to snovi puni boja i emocija, ne ostavljaju me ravnodušnom još sate nakon buđenja. Ponekad mi se čini kako imam svoj paralelni svijet u kojem je sve moguće. Čak mi se dogodilo par puta da sanjam ono što želim. I ne odbacujem ih olako, te svoje nesvjesne crtice, pogotovo kad imaju moć da mi uljepšaju dan.. A za snove prije natjecanja iz iskustva mogu reći samo jedno – što su stresniji , to je bolji rezultat.