Nema prečice do vrha

Dugo sam sanjala izlazak na skakalište bez ‘kamena u cipeli’… Ili, u mom slučaju, bez boli u Ahilovoj tetivi. Toliko me okupirala ta pomisao da sam smetnula s uma kako je to tek prva stepenica na stubištu zvanom povratak. I gledam sada tu skalinadu ispred mene, strma je kao i svi truda vrijedni usponi… Da nije tako, sportski ‘krov svijeta’ bi bila tek trivijalna titula. Hoću li li ga još jednom dodirnuti, ne znam. Srce je željno, ali obećanja ne dajem. Takva odvažnost mi nije dana. Mogu se, doduše, poigrati činjenicama pa ponuditi moguće zaključke… Kažem tek ‘moguće’, jer me život već previše puta odveo u neočekivanom smjeru. I na tome sam zahvalna. Zamislite put na kojem znamo svaku postaju! Vjerojatno bismo ostali na razini petogodišnjaka koji samo znaju reći: „Daj!“ Dakle, nakon polovično odrađenih treninga zimus, zaplovili smo punim jedrima u proljetne pripreme. Kao i svake dosad, bremenite i neizvjesne, ipak su se pokazale uspješnima i postavile dobar temelj za budućnost. Upravo mi je taj temelj nedostajao, sigurna baza odakle mogu opet početi graditi svoju ‘kućicu iz snova’. Unatoč velikim naporima ostala sam zdrava i dočekala natjecateljsku sezonu. I sada dolazi na red nešto sasvim drugo – pretočiti sve ono što sam odradila na treningu u skok. E, to su već malo finiji radovi i zahtijevaju strpljenje. Moram priznati da mi je nakon toliko iščekivanja malo usfalilo strpljenja. Ali, prečice nema i moram se pokoriti pravilima igre. Doduše, imam sklonost ‘zadramiti’ s vremena na vrijeme (pa i češće!) kad stvari ne krenu kako sam zamislila. I svaki put se pokajem zbog oholosti, jer jedino dragi Bog zna koji...

Na hodočašću s mamom

Začudila sam i sebe samu rasporedom koji sam si nametnula po povratku sa Svjetskog dvoranskog prvenstva u Sopotu, budući da mi obično treba mjesec dana da dođem ‘k sebi’ po završetku sezone i to najradije ‘obavljam’ kod kuće. No, već nakon dva dana sam morala u Irsku kod Stara, a potom me čekalo hodočašće u Italiju s mamom: Cascia – Monte Sant’Angelo u parku prirode Gargano – San Giovanni Rotondo – Lanciano – Loreto. To što sam provela nekoliko dana s mamom bilo mi je posebno drago, budući da rijetko imamo priliku biti same. Odmak od svakodnevice nam je objema dobro došao, iako je ona dugo putovanje autobusom nakon pristanka trajektom u Anconu podnijela puno bolje od mene, ‘iskusne putnice’. Nisam sigurna ima li to veze s mojim dugim nogama i skučenim prostorom ili pak s razmaženošću zračnim prijevozom… San Giovanni Rotondo je poznato svetišta Padre Pia. Jedan od najpopularnijih svetaca Italije čak je pedeset godina na svojim rukama i stopalima nosio stigme, znakove Isusove muke. Rane koje stalno krvare i ne zacjeljuju samo su jedno od niza čuda po kojima je ovaj svetac poznat. Njegov najveći projekt, ‘Dom za ublažavanje patnje’, danas jedna od najmodernijih bolnica u Italiji. Čovjek molitve i patnje, čije je tijelo ‘in tacta’ (ne raspadnuto) izloženo u veličanstvenoj novoj bazilici i kripti ukrašenoj mozaicima isusovca p. Marka Rupnika, Chiesa San Pio, zauvijek se uselio u naša srca i molitve. Po povratku prema Anconi smo zastali još na dva mjesta. Prvo je bilo Lanciano, gdje smo posjetili crkvu u kojoj se čuva Euharistijsko čudo, hostija pretvorena u dio ljudskog srčanog mišića i nekoliko kapljica zgrušane...

Na kraju balade – Star

Predivan sunčan dan, bez daška vitra. U kafiću na plaži ne triba jaketa. Prosinac je velikodušan ove godine, i ne samo što se vrimena tiče… Kada sam 12.10. sjela u avion za Irsku, prvi put sam bila bez očekivanja uoči nove terapije. Iako mi je posjet klinici u Carlowu, gradiću nedaleko od Dublina, bio posljednja šansa prije ozbiljnog razmatranja o drugoj operaciji, osjećala sam mir. Čula sam mnoge pohvale o Anthonyju Geogheganu, poznatijem pod nadimkom ‘Star’, ali se nisam dala ponovno zavesti maštanjima o potpunom oporavku. Kad je ‘na nož’ s emocijama – u Božje ruke! Šest dana i gotovo tri puta više terapija nakon, sve je drugačije. Potiskujem euforiju jer je toliko još posla ispred mene. Jačanje tetive, zgloba, listova… Vraćanje cijelog sistema u normalu. Predugo je tijelo kompenziralo da bi u samo jedan dan ponovno naučila normalno hodati. Bol se upisala u podsvijest kao sastavni dio svakog pokreta i znala sam da će trebati vrijeme da poništim učinak posljednje tri godine. No, Star je uz pomoć ultrazvučnih šok-valova počistio kalcifikate koji su se stvorili uz kost i stalno ranjavali Ahilovu tetivu. Manualnom terapijom mi je riješio niz ostalih problema, ni u jednom trenutku ne sumnjajući u ono što radi. Ovaj put nisam ja bila ta koja mora brinuti, potpuno sam se prepustila u njegove ruke. Povratak treninzima nadmašio je sva naša očekivanja. Opet sam imala problema sa spavanjem, ovaj put zbog pozitivnog uzbuđenja. Napredak je bio očit iz dana u dan, a Ahilova se nije bunila na podizanje intenziteta napora. Našem malom timu se pridružio novi sportski terapeut, slovenac Rok Deržanič kojeg sam upoznala u Carlowu gdje...

Nekako s proljeća

Išuljala se se sasvim nečujno. Nismo ni primijetili kako je utihnula… Bol koja me već previše vremena držala zarobljenom. Odjednom mir. I ponovno buđenje bratskog rivalstva lijeve i desne noge. Zna ova ‘zdrava’ da ona druga još kaska, ne zamjera joj. Čak potajno i navija za nju prilikom svake vježbe. Opet su tim. Ponosna sam na nju. Šutke odrađuje sve treninge i strpljivo čeka da i one zadnje uspomene na ozljedu iščeznu. Nisam je ni pitala, znala sam da će biti spremna. U srcu sam čula šapat: ‘25.5. je u redu.’ Hvala Ti na tome. Izgleda da će i za mene vrijediti ona da je New York mjesto gdje se ostvaruju...

Dozvola za život

Nikad joj nije bilo svejedno. Znala bi kazati da je nije briga, ali smo oboje znali da to nije istina. Pogađao bi  je  lošiji rezultat, a kamoli kiks, a ljudi ka ljudi u prolazu bi dobacili, „a zašto nisi“, „a kad ćeš“, „opet si“.  Znaš naš svit, lakše je kazat ženi, majci, sestri, one su mekše, pristupačnije…I mada bi  možda tek dvoje na potezu od Omiške do Pazara i natrag dobacilo nešto, njoj  se činilo da je cijeli svit prezire i omalovažava. Tražila je savršenstvo iz godine u godinu iz natjecanja u natjecanje.  Podredila je sve da mirno može do peškarije i natrag, tražila je „dozvolu za život“. Onda joj je Tia iz niotkuda uzela zlatnu medalju u Pekingu, a Ariana pola milijuna u Bruxelesu. Stali ste na njenu stranu  bijesni na Belgijanku koja se narušila letvice do 205, a onda „lucky punch“ .  Bilo vam je „ža ka pasu“ zbog  izgubljene love na zadnjoj stepenici Zlatne lige. Je li moguće da se još negdje igra čisto, da nema dogovora, da nema postotka?  S druge strane sjetili ste se asa iz fizike kojeg ste popili mada ste se satrali od učenja, i gubitka posla iako ste ga dobro radili, spoznali šta znači biti jamac  kad se „prijatelj“ zaduži u banci… Nakon toga lanjski zlatni Berlin i ovozimska sunčana Doha. Ljeto 2010. kao da nije ni započelo, studen oko srca, koprcanje oko 2 m i iskrena ispovijest pred Barcelonu; „idem iako sam svjesna da sam ranjiva“.  Vratila se ozarena s pogledom u dolinu. Prihvatili ste njene pobjede i kad rezultat nije bio „ua“. Dopustivši joj da ne bude savršena otškrinili...

Barcelona zauvijek

Ne vidi se to po nemirnom snu, na natjecanjima uvijek dobro spavam… Nema to veze ni s gubitkom apetita, to mi se nikad ne događa… Ništa izvana što bi moglo ukazati, ništa što bi slučajni prolaznik, ili čak bolji poznanik mogao primijetiti… Ali bilo je tu. Zrno. Ili je bar počelo kao malo i bezazleno, a na kraju…eh. Kad vratim film (a uvijek ga vraćam) lako zaključujem da me ovu godinu još ni jednom nije pogodio onaj grom moći, svemogućnosti koja svaku visinu pretvara u igrariju, svaki korak u šuljanje savršenog lovca… Nečujno, ali ubojito. Nisam osjetila, a fali mi… S tatom sam posložila stvari preko telefona, nakon očajnog nastupa na mitingu u Barci. Rekla sam mu da nije dobro, da ne znam kako dalje. Nisam se htjela vratiti na isto mjesto za par tjedana, ali sam obećala da ću razmisliti. Možda ni on nije bio svjestan koliko sam bila daleko od Europskog… S odlukom u džepu, zajedno s kartom za kući… I onda… još jedan slom, po tko zna koji put ovog ljeta – potpuni raspad sistema… Započeo je moj put ka dnu, onom emotivnom. A kad jednom krenem u tom smjeru, ne zaustavljam se. Ne dok ne udarim , a onda još malo kopam da vidim da li mogu dublje… Samo da nađem što čvršći oslonac da se odgurnem natrag. Kako oprostiti sebi nesavršenost, kad je svaka minuta svakog dana posvećena samo jednome…? Kako se pomiriti da nisam najbolja no ikad, da toliko željeni koračić naprijed ove godine nisam osjetila… ? A radi se o suptilnoj maglici zadovoljstva, pozitivne energije I vjere koju tako rado nosim kao...

Od Dohe do Dohe

Zimska sezona je završila svjetskim zlatom u Dohi, a proljetna,  započinje  ovog petka na istom mjestu. Kada smo se 2006. odlučili za rani nastup , početkom svibnja, u katarskoj metropoli nismo ni slutili da će Blanka sve naredne sezone otvarati baš tamo, nekako podalje, sa strane… Respektabilnih 204, 203 i 205 cm u zadnje tri sezone i spomenuto zlato sa svjetskog ,učiniše je paženom i maženom „građankom“ Dohe. Svugdje osmjeh, lijepa riječ, molba za autogram, fotku. Ni njoj nije svejedno… Svugdje želi doći u zadnji čas i odmagliti što prije, svome Splitu. Ali ne i tamo gdje ode ranije i gušta  na suncu koje se kod nas još koleba. Pet tjedana pripreme, nikad manje, nikad tako lako; rad da, ali bez „suza“ i „krvi“. Nekoliko puta me zabrinuto pitala; Može li to i ovako? Kao da je peče savjest što  nema rupa na cesti . Doha kao vrata sezone, iščekivanje novog početka.  Ovaj put i početka nove serije svjetskih natjecanja Dijamantne lige. Zlatna  je nije htjela. Ne kažem da je zlato loše, ali  dijamanti ipak ženama ljepše...

Što se sanja prije 206?

Mislila sam da će mi nakon trinaest godina aktivnog skakanja mitinzi postati rutina. Pakiranje, putovanja, hoteli, uvijek isti raspored aktivnosti prije natjecanja, zagrijavanje, probni skokovi, malo adrenalina na visinama iznad 2 metra… Ali još uvijek se uhvatim kako na svaki gledam kao da je borba na sve ili ništa. Taj dan biti ili ne biti, a ako je ono ‘ne biti’ – ne vraćaj se doma. Dobro, možda malo pretjerujem, ali svejedno me iznenadi snažan intezitet emocija koje proživljavam prije nastupa. U zadnjih godinu dana svoje strahove projiciram isključivo na nesvjesnoj razini – dok spavam. Za neke nisam ni znala da postoje , dok se ne bi probudila i s olakšanjem promrmljala : ‘dobro je..’ . Moja dnevna rutina na dan skakanja u Arnstadtu alarmantno je bila uzburkana zbog satnice natjecanja. Naime, počeli smo sa zagrijavanjem već u 13 sati, a sa službenim dijelom sat kasnije. Zato sam se i ovaj put probudila u 5.30, da bih već u 7 bila na jutarnjem treningu ‘razbuđivanja’. U 9.30 je slijedio još jedan obrok , a poslije toga spavanje. Obično odmaram poslije ručka, ali mi nije bio problem odspavati do podne. I tu završava sve suvislo vezano za prednatjecateljske pripreme i rituale… U snu sam se pripremala za skakanje u Splitu. Nakon što sam to jutro napustila frizera negdje u centru grada ( ?! ) , shvatila sam da imam jako malo vremena da se vratim kući i na miru pripremim. To možda i ne bi bio toliki problem da nisam bila potpuno bosa i da nije baš u tom trenutku počela padati kišica. I tako ja trčim kao luda, a...

Koračić naprijed?

Na početku ove zime imala sam samo jedan cilj – preživjeti… Sama pomisao da se ljeto bliži kraju, za mene je sasvim dovoljan razlog za nezadovoljstvo. A onda i uvijek prisutan žal kad se spusti zastor nakon zadnjeg natjecanja, a taman počnem beskrajno uživati u svakom skoku… Prvih tjedana mi toliko nedostaje taj natjecateljski adrenalin da mi ni skok sa Šibenskog mosta ne bi pomogao u trenucima krize. Ali, prođe prvi tjedan treninga, pa drugi, pa cijeli cikulus i brzo se uljuljam u radnu svakodnevnicu. Ponovno shvatim koliko je lijepo bar na neko vrijeme pustiti korijenje na jednom mjestu. Unatoč mojoj sportskoj ekscentričnosti, uživam u poznatom okruženju i isplaniranim danima kad u svakom trenutku znam što me očekuje. Tada mi se glava najbolje odmara, iako u isto vrijeme tijelo izlažem velikim naporima. Ali sve su to i te kako zanimljive seanse – vječita borba za prevlast na vlastitom terenu protiv duhova prošlosti, duhova Blanke iz zime ’09.,’08.,’07… I svaki put iznova shvatim kako sam se namjerila na žestokog protivnika, jer nije lako nadmašiti nekoga sa 208 u džepu…  Ta radost koju donosi stotinka manje ili centimetar više je neprocjenjiva, jer znači da rastem, da još uvijek mogu biti bolja. Sa završetkom priprema, završava i moja zima. I bila je puno više od pukog preživljavanja. Mirna, jer znam da sam dala sve od sebe, opet podižem zastor za još jednu sportsku...