Profesor tjelesnog odgoja. Kondicijski i atletski trener.

Atletičar, desetobojac. Peterostruki prvak ex Jugoslavije, rekorder, prvak Mediterana 1983. i aktualni rekorder Hrvatske.

 

 

 

 

 

Lijepo je odrasti u velikoj obitelji. Još je ljepše biti jedina cura, kći mezimica. Taj status mi je uvelike pomogao u suočavanju s "dječjim jadima" , tko nije slab na ženske suze? 

Na žalost, moj najstariji brat Marin me je brzo prozreo.. S njim nikad nisam mogla lako.. Dobro, dok se nije ostavio pelena još bi ga uspjela nagovoriti na razne nepodopštine u moje ime ili sitne usluge. Dan danas mi zna to predbaciti. Lopta je bila na mom terenu sve dok nije postao snažniji od mene. 

 

Putevi su nam se počeli razdvajati kad su mi interesi prerasli igranje graničara u ulici. Pubertet je učinio svoje, i ja sam odjednom bila najpametnija na svijetu. Teško razdoblje za dijeljenje istog krova s mlađim bratom. U međuvremenu je došao još jedan.. Pa još jedan... Stan je odjednom bio pun djece svih mogućih dobi.. Od dojenčeta do adolescenta. Još se čudim kako je mama izlazila na kraj s nama! 

 

Ne pamtim nikakve oštre sukobe s Lukom i Nikolom. Generacijski smo ipak jako daleko. Često bi mi se pobrkali majčinski i sestrinski osjećaji, budući da sam nerijetko mijenjala pelene obojici i pazila da im pupak uvijek bude dobro napudran Bivacinom. Tek što su malo porasli, ja sam se odselila. Tako da sam ipak najviše povezana s Marinom. Imamo iste zajedničke uspomene. Iako smo često starce dovodili do ruba živaca svojim površnim ( ali zato žestokim ) svađama, imali smo i konstruktivna razdoblja ugodnog druženja. Najbolje smo se provodili u Delnicama, kod djeda i bake. 

Mjesecima bi unaprijed pisali popise stvari koje ćemo ponijeti sa sobom, veselili se vožnji trajektom od Splita do Rijeke, sanjkanju, skijanju, uličnim igrama s našim sezonskim prijateljima. Ta bezbrižnost nas je uvijek zbližavala. 

I sama sam se iznenadila koliko mi je nedostajao kad je otišao u Ameriku. Razgovori na telefon uvijek su završavali suzama, ali kad nitko nije gledao. Ubijalo me što mu ne mogu pomoći, a znala sam da je imao par jako teških razdoblja. Daleko od doma i obitelji, u borbi s vjetrenjačama. 

Odahnula sam kad se vratio... Ali to više nije bio moj mali Marin. Odjednom sam dobila velikog brata, ravnopravnog u svemu, zrelih razmišljanja i iskustava koja su nadmašivala čak i moja. Mislim da smo tada postali prijatelji. Iskreno se nadam da će mu život donijeti sve što želi, jer ako itko to zaslužuje, onda je to on. Rijetki otkriju emotivca ispod čvrste i ponekad grube vanjštine, osobu koju dira i najmanja nepravda. Osjećam potrebu zaštiti ga od svega, iako mi se čini da on u zadnje vrijeme više štiti mene. Kada sam ja postala njegova mala sestrica?

 

Gledam svoju obitelj kako se raste iz dana u dan. Luka je već u srednjoj školi, Nikola ruši sve granice kao izvanredni nogometni talenat. Obećala sam im da ćemo svi zajedno otići na skijanje kad završim karijeru. Ali ne znam koliko će nam auta trebati. Sve mi se čini da do tada nećemo više biti u izvornom sastavu. I to je ono što me jako veseli. 

 

Kad se jednom okupimo i shvatimo koliko smo sretni što imamo jedno drugo. I što nitko od nas nikada neće biti sam.