I najduži put započinje prvim korakom.
Kada se osvrnem iza sebe, posebno na put kojim sam prošao sa Blankom od njenih početaka do danas, mada sam kako trenutno izgleda uspio, ne mogu se zakleti da ću isto napraviti sa Nikolom. Ne samo po onome da munja ne udara dva puta na isto mjesto već i zbog toga što sam kod Blanke imao gotovo sve pod kontrolom. Individualni sport i nepobitan mjerljivi rezultat činio nas je izuzetno ranjivim ali i nedodirljivim.
Nikolin sportski talent zaslužuje pokušaj, a on šansu koju dobiva svatko od djece u našoj obitelji.
Onda kada sam to mogao odlučio sam za njega da se bavi nogometom. Otvorio mu se čaroban svijet igre koja je zaludila zemaljsku kuglu i tu se više nije moglo natrag..
Ne mislim da Nikola može biti jako dobar nogometaš zato što danas sa jedanaest 20 m elektronski mjereno napuštanjem papučice za start stražnjom nogom istrči za 3,34 sec, i što nije nikada izgubio u utrci na 60 ili 100 metara od svog vršnjaka, te u dalj skače 4,36 m. Ne mislim to ni zbog toga što je sa 10 godina imao relativni maksimalni primitak kisika po kilogramu tjelesne težine 65 ml, kao ni zato što je sposoban mijenjati smjer velikom brzinom. Ni zbog toga što bez razmišljanja u igri koristi obje noge, te u punom trku može precizno centrirati lošijom nogom. Ni zbog toga što zna tehniku trčanja, premet i salta naprijed i natrag, sklopku sa ruku i glave,strast postizanja pogotka glavom. Čak ni zbog toga što u trenažnom procesu ima sve dobro posloženo , već jednostavno zato jer zna igrati nogomet, ima ideju, voli igru i spreman je na žrtvu.
Naravno, tako stvari izgledaju danas, a sutra, tko zna što bi se moglo desiti u fazi burnog rasta i razvoja, njegovom motivacijom, te u kakvu će ekipu i pod kakvim trenerom trenirati.
Počeli smo na vrijeme. Imao je jednu godinu i odmah se vidjelo da je Niksi motoričko „čudovište“. Bio je nabijen i čvrst. Sa tri godine već je skakao sa visine od 2 m i nastavljao trk bez zastoja. Svaki motorički zadatak koji bih mu zadao oduševljeno bi izvodio. Bio je „ljuti“ natjecatelj i poraz nije bio u njegovom spoznajnom repertoaru.
Kada je imao 4,5 godine započeli smo sa nogometom. Kupio sam dva mala plastična gola postavio ih u dvorište i cijelo proljeće i ljeto 2002. godine. Gotovo svaki dan od 18 do 22 sata igrali smo dva na dva. Ni danas nisam u dobro sa nekim susjedima nižih katova kojima je sigurno naša igra uokvirena povicima i kojekakvom bukom smetala.
Niksi i ja protiv ekipe iz ulice, malih, većih, još većih. Igralo se do 6 golova. Naša ekipa je uglavnom ostajala na terenu.
Na jesen preselili smo u parkić na Mertojaku, a onda i na travnatu površinu na Zvončacu. Modernizirali smo opremu; golovi su sada bili od drveta domaće proizvodnje lakirane prozirnim lakom, naravno mrežom, a okolo četiri štapa kojima je igralište bilo omeđeno zategli smo ribarski konop. Sve je to stalo u auto ili na njegov krov. Lokalna ekipa iz tih kvartova nestrpljivo su nas čekala da se okušaju sa pomalo čudnom ekipom postarijim barbom kojemu nisu pridavali velike šanse i petogodišnjakom koji je prolaznike ostavljao otvorenih usta.
Šjor Ivić možemo li se naći da vas priupitam za savjet? Naravno. Našli smo se a veliki meštar od baluna, vitalni Tomislav Ivić mi je kazao: nauči maloga da igra lošijom nogom, odmah. Forsiraj dodavanje intezitetom šuta. Obrati pažnju na distribuciju lopte lijevo i desno bez okreta tijela u tim pravcima. Napravi igralište sa špondama (matinelama).
Savjetovano napravljeno.
Kada je Blanka uselila u dvoranu u slobodnom uglu napravio sam prostor 12x8 m obrubljen daskom visine jednog metra.
Svaku večer pohodili smo dvoranu. Pun automobil djece dovozio sam u dvoranu gdje se u tom prostoru igrao nogomet. Polako sam pokušavao eskivirati igru tužeći se na boli različitih dijelova tijela kako bih ga navikao na igru bez mog tutorstva.
Ubrzo sam organizirao igru tri na tri, četiri na četiri, pa čak pet na pet da bih postigao brzinu rada nogu sa loptom.
U ovoj fazi afirmirali smo četiri elementa na kojima smo gradili igru: izlazak na liniju dodavanja, dupli pas, instituciju slabije noge te igru jedan na jedan.
Paralelno sa ovim nogometnim vještinama, Nikola je sudjelovao na svim atletskim natjecanjima u sprintu od 50, 60 i 100 m. Učio sam ga elementima parterne sportske gimnastike, te mnoštvo igrica sa loptama različite veličine.
Krajem ljeta 2004. sa nepunih 7 godina upisujem ga u NK „Dalmatinac“, koji je u to vrijeme formalno bio Hajdukova ispostava djece mlađe dobi.
Već na prvim treninzima Niksi je pokazao svoje sposobnosti i vještinu koja ga je afirmirala kod njegovih kolega i trenera.
Tako je Nikola paralelno trenirao u Dalmatinca, odlazio sa ustaljenom ekipom u dvoranu, te sudjelovao na atletskim natjecanjima.
Nisam se mogao pomiriti na frekvenciju rada na tehnici na nogometnom treningu te sam se zamolio Zorana Vulića koji je u to vrijeme bi slobodan, da Niksija priključi grupici djece koju je obučavao. Nisam vjerovao da će Nikola prihvatiti rad na suhoparnim elementarnim nogometne tehnike,ali začudo Zoran je to vješto i znalački posložio, da su sva djeca uživala na tom treningu.
U tom trenutku stvari su izgledale posloženo, sve dok Niksi jednog jutra par mjeseci po upisu u Dalmatinca nije htio ići na trening. Kod mene su se upalili svi alarmi. Što činiti? Odustao sam od nagovaranja shvativši da Nikola nije htio ići na trening gdje su u jednoj grupi duže vrijeme spojena djeca tri različita godišta i gdje nekoliko starijih igraju sami za sebe.
Ubrzano sam tražio rješenje jer je Niksi trebao i ekipu za svoj napredak.
Baš u to vrijeme djeca iz kvarta masovno su počela odlaziti na trening u Omladinca iz Vranjica. „Otiđimo tamo pogledati, pa ako ti se svidi, upisati ću te“, pao je dogovor među nama.
Sa olakšanjem sam prihvatio njegovu odluku da ga upišem.
Razgovarao sa direktorom škole Frankom Bogdanom i Niksi je odmah dobio priliku da odigra utakmicu u kojoj je zabio dva gola. Franko je bio zadovoljan mogučnostima novog igrača.
Za mjesec dana su Vranjičani organizirali Uskršnji turnir na kojem je Niksijeva ekipa pobijedila, a on je bio najbolji strijelac, te je proglašen najboljim igračem. Bilo je to u travnju 2005.
Tijekom sezone 2005/06. u županijskoj ligi početnika Omladinac iz Vranjica je bio prvi, a Nikola najbolji strijelac prvenstva sa 68 golova.
Njegovo godište je pobjeđivalo gotovo na svim turnirima.
Velika prekretnica u njegovom nogometnom životu bila je moje prihvaćanje Frankove ideje da Nikolu priključi starijem godištu.
Kako je Nikola rođen u listopadu 97., to su oni njegovi suigrači koji su rođeni početkom 1996. godine bili stariji više od jedne i pol godine.
Mnogi od njih bili su izrazito visoki, te je Niksi u ekipi bio gotovo najniži rastom.
Teško se nosio autoritetom, uspostavljenom hijerarhijom i kohezijom starijeg godišta.
Na treninzima im je uglavnom dobro parirao, ali su utakmice bile frustrirajuće.
Malo je sudjelovao u igri, a loptu vraćao prije nego li bi je primio.
Sezonu 2007./08. trenirao je sa starijim godištem, subotu igrao utakmice sa svojim godištem na pola igrališta, a nedjeljom sa starijim godištem u županijskoj ligi dječaka rođenih 1995.
Promišljenim pristupom i velikim entuzijazmom Franko Bogdan je kombinirao individualni i ekipni rad, što je rezultiralo velikim porastom kvalitete svakog pojedinca i cijele ekipe koja je osvojila mnoštvo turnira i u samom vrhu je županijske lige.
Nikola se postepeno prilagođavao novim zahtjevima te uspješno pridonio odličnim rezultatima tima. Uključen je u Frankov nogometni program i moj kondicijski rad.
Niksi - 2011.
Danas je Nikola standardni napadač u ekipi starijih pionira HNK „Hajduk“ iz Splita.
Kombinira uspješno nekoliko pozicija u igri; desno i lijevo krilo, te ofenzivnog veznog.
Motiviran je da napreduje i ostvari svoje sportske snove.
POGLEDAJTE VIDEO:
http://www.youtube.com/watch?v=UkpNh8GpuTI&feature=youtu.be
